Labirintom života: moramo li s(v)e izgubiti – da bismo pronašli sebe?

Svakodnevica
“Fokusiraj se na obrazovanje. Dobro uči. Imaj dobre ocjene. Zaposli se, fino si zaradi. Nađi dobar stan i osamostali se. Imaj hobije, budi aktivna, uči nove zanate, volontiraj! Odrađuj praksu gdje stigneš. Jesi našla posao? A zašto si stala s bloganjem? Budi ambiciozna! Budi odgovorna, često odrađuj kućanske poslove. Ne zaboravi platiti račune! Skuhaj ručak. Pazi na urednost stana, vodi brigu o faksu, poslu i prostoru u kojem živiš. Nađi drugi posao, bori se za veću satnicu, fokusiraj se na budućnost. Ne taj posao, možeš ti i bolje. Nema ti od toga kruha, trošiš vrijeme! Nađi dobrog momka. Fokusiraj se na karijeru. Uredi se, budi privlačna…

Dotjeraj se! Budi tamo i tamo, moraš prisustvovati! Dugo već nisi objavila na društvenim mrežama… Ne zaboravi na prijatelje, na obitelj i na ljude koji te trebaju ili od tebe traže uslugu. Ajde s nama van, zabavi se! Zašto (brže) ne odgovaraš na poruke? Budi malo pristupačnija! Jesi konačno završila taj studij? Budi prisutna, budi dobra prijateljica, budi uvijek na usluzi. Budi malo više dostupna! Moraš u životu naći vremena za sve.” – rekli su mi.
 
No, nikad mi nisu rekli da usred svega toga nađem vremena za sebe, pa sam to putem sama naučila.

Negdje, tim istim putem, “zaboraviš” sve ono što nisi smio
zaboraviti. Zaboraviš odmoriti kad ti treba odmor, stati kad ti je previše.
Zaboraviš ostati doma kad ti se ne ide nigdje, zaboraviš isključiti taj telefon
i samo gledati u plafon, prepustiti se svojim mislima, emocijama i mašti.

… Zaboraviš na sebe, a često i na svoje (psihičko i fizičko) zdravlje. “Zaboraviš” se pravilno hraniti, naći vremena za šetnju, svježi zrak, meditaciju u šumi i
na igru. Za učenje onoga što te zanima i istraživanje novih tema. Zaboraviš na
mala zadovoljstva poput ispijanja čaja od mente ili čaše crnog vina i
nazdraviti sam/a sa sobom nakon napornog dana. Možda zaboraviš naći malo vremena
za popodnevne odlaske u prirodu, spontani piknik s bližnjima, ležanje na travi u tišini i
zezanciju s obitelji. A onih luksuznih pola sata u danu da konačno završiš čitanje knjige koja ti na polici skuplja prašinu još od prošlog mjeseca, nikako da nađeš.

Metaforički rečeno, dan ti postaje monotoni vjetar koji te
otpuše od ustajanja iz kreveta do večernjeg tuširanja i ponovnog odlaska u
krevet, dok se trudiš ispuniti sve obaveze, zaraditi, ugoditi svima i usput
preživjeti. No, u nekom trenutku shvatiš da si propustio dugu tadašnjeg dana, i miris cvijeća, i zvuk plesanja jesenjeg lišća, i cvrkut ptica i sve ostale čudesne “sitnice” što se (ne)primjetno dogode u jednom
sasvim običnom danu, koje, mi ljudi, često ne primjećujemo ili uzimamo zdravo za gotovo.

Najgore što si možeš napraviti je preživljavati, iz dana u
dan, umjesto živjeti. Jer život prolazi, a potrošeno vrijeme se neće vratiti.

E, pa… Živi!

Radi stvari koje voliš i koje obogaćuju tvoju dušu! Čak i
kad one nikome nemaju smisla.

Stavi se ponekad na prvo mjesto.

Ozbiljno; tko će to napraviti za tebe, ako nećeš ti?

Ako sam u zadnjih nekoliko godina nešto zaista bitno naučila, to nije ništa iz fakultetskih klupa i debelih sveučilišnih literatura, već to da je osjećati se sretno i živo stanje uma i da samo mi, koliko god možda mislili drugačije, imamo potpunu kontrolu nad njim. 
 
Ukoliko se osjećaš kao da si zapeo/la u određenim okolnostima ili rutini koja te sabotira, zagorčava život ili iz tebe izvlači i onaj zadnji atom snage, želim ti da što prije shvatiš da imaš svu moć koja ti je potrebna da promijeniš smjer svog života. U potpunosti. Jer čak i kad se čini nemoguće, (samo) ti to možeš.
 
Nerijetko bih se pitala: kako je moguće da savršeno dobro znam što želim u životu i od života, no i dalje se ponekad osjećam totalno izgubljeno, kao da sam iz scenarija jednog filma slučajno upala u neki sasvim deseti? (Čak drugačijeg žanra, s najluđim plot twistovima.)
 
Kao da lutam bespućima pustih labirinata, tražeći svoju svrhu i smisao.
 
U toj velikoj oluji kaosa i izgubljenosti, njihala bih se lijevo-desno kao nestabilni brod u nemirnome moru, ulazeći i izlazeći iz vode, čekajući da oluja prođe, pokušavajući se spasiti.
 
No, kad saberem misli, vidim da život pred nas svakodnevno baca izazove, a mi bismo iz njih trebali nastojati izvući ono najbolje. Pokupiti svoje lekcije te naučiti bolje i stabilnije upravljati svojim brodom.
Oduvijek vjerujem kako ništa u životu nije uzalud (ni slučajno) te kako sve što nam se događa ima svoju dublju svrhu. Pa onda tako mora biti i s izazovima, unutarnjim i vanjskim bitkama te s našim internim lutanjima, zar ne? 
 
Možda do ove faze razmišljanja nije najjednostavnije doći – moraš proći kroz zahtjevan put; penjati se, teturati, biti neshvaćen, osuđivan, možeš s(v)e povrijediti, biti na rubu potopa pa i zaboraviti na sebe.
 
No, jednom kad se nađete u svom labirintu, na svome brodu, u nekom trenu jednostavno morate čuti svoj unutarnji glas koji kaže: „Stani. Dosad smo se borili protiv oluja, ajmo sad malo uživati u putovanju.“

Jer… Život je prekratak da bismo živjeli po nečijim
pravilima ili ostajali tamo gdje nismo ispunjeni.

Nikad ne treba gubiti vjeru kako ćemo iz svega izvući ono najbolje i
najpotrebnije za nas same, bez obzira kakvima nam se stvari ponekad činile. Baš svaku
situaciju valja prigrliti; iz svake, pa i one najmutnije, izvući nešto korisno i važno.

Sjeti se toga kad te na tvom brodu (ponovno) uhvati oluja. Sve dok si još uvijek u moru, pa čak i nakon oluje, rizik da opet dođe do iste će postojati – jer, upravo to je život.
 
No, na kraju, bitno je na tom brodu i uživati: “osjećati” putovanje, biti svjestan sebe i krajolika, a ne samo panično paziti da ne potonemo jer bismo upravo tako mogli propustiti cijeli naš put, sve njegove impresivne poglede, kao i sam proces te lude plovidbe.
Zato, ne zaboravi;
 
dok odrastaš, dok živiš, dok mijenjaš svoje navike…
 
Može se dogoditi da negdje usput izgubiš “prijatelje”, posao, novac, sigurnost, nečije simpatije, voljenu osobu, pa čak i život na koji si navikao.
 
Može se, doista, dogoditi da negdje usput izgubiš sve.
 
No, dok lutaš svojim labirintom života – ne dopusti da se dogodi da izgubiš sebe.

You Might Also Like

Comments

  1. My Little Moments

    Beautifully written, as always. To love others, you have to love yourself first. It's so important topic, thank you Ivy.

    Have a wonderful week…
    XOXO

  2. Ivana Mihalić

    I agree; the most important relationship we have is the one with ourselves!
    Thank you for your visit and for the comment. I wish you a great start into the new week! 🙂

  3. Ana-Marija

    Istinaaaaaaa!! … Ljudi često očekuju svašta od nas i mi im poklanjamo svoju energiju i vrijeme (s tim da neki toga nisu ni vrijedni…) a često zaboravimo na same sebe i odnos sa sobom. Odličan post draga Ivana i drago mi je da si se vratila pisanju. ❤️

  7. MM

    Divno napisano. Veseli me vidjeti da si, kroz nažalost negativna iskustva, naučila jednu od najvažnijih životnih lekcija, a to je naći vremena za sebe i paziti kome daješ svoju energiju. Vrlo bitno. I slažem se s tobom da sve što nam se desi u životu, vjerojatno, ima neki viši cilj i dublju svrhu te mi je drago da iz svake situacije izvlačiš pouku. Samo nastavi tako. Svako dobro i pozdrav iz ČK.

  8. Ana-Marija

    Uvijek ❤️ … Znam koliko voliš pisati i dijeliti soja razmišljanja pa nema razloga da to ne činiš… 😉

  10. Veljo

    "Metaforički rečeno, dan ti postaje monotoni vjetar koji te otpuše od ustajanja iz kreveta do večernjeg tuširanja i ponovnog odlaska u krevet, dok se trudiš ispuniti sve obaveze, zaraditi, ugoditi svima i usput preživjeti. No, u nekom trenutku shvatiš da si propustio dugu tadašnjeg dana, i miris cvijeća, i zvuk plesanja jesenjeg lišća, i cvrkut ptica i sve ostale čudesne "sitnice" što se (ne)primjetno dogode u jednom sasvim običnom danu, koje, mi ljudi, često ne primjećujemo ili uzimamo zdravo za gotovo." … Jbt, I really felt that

  14. Ivana Mihalić

    Nažalost, imam osjećaj da puno ljudi tak živi. (Odnosno ne živi, nego preživljava.) Nadam se da ti pronalaziš vremena za primijetiti sitnice koje zapravo nimalo nisu "samo sitnice". ^^
    Hvala na čitanju! 🙂

  15. Antonio B.

    Zelimo vise ovakvih clanaka, o tvojim razmisljanjima. To mi je najvise zanimljivo za citati..

Add A Comment